PRILOG KULTU SVETE PETKE

Prepodobna mati Paraskeva, Petka je sveta, svetica iz vremena Starih Slovena kao nepodijeljene etnocjeline, ali iz srpskoga plemena. Rodena je u Epivatu, mjestu u Maloj Aziji, izmedu Carigrada i Silimvrikije.
Živjela je u H i XI vijeku i upokojila se prije 1054. godine, kad se konacno podijelilo hrišcanstvo na istocno i zapadno. Duhovno je pocela da uzrasta i jaca kao mlada djevojka u mjestu rodenja, kasnije se zamonašila i otišla u Jordansku pustinju, gdje je u postu, molitvi i drugim podvizima provela blizu 40 godina.
Poslije poruke koju je primila s neba na tajanstven nacin, vratila se u rodni Epivat, gdje ju je malo ko prepoznao, jer je bila vec zaboravljena; tu je provela dvije godine živjeci i prislužujuci pri mjesnom hramu. U pustinji je stekla veliko duhovno i moralno bogatstvo koje je donijela i svojim mještanima na razne nacine dijelila, njegujuci time duhovnu njivu svoga brata koji je bio episkop.
Poslije njenoga prestavljenja Gospodu to je bogatstvo bivalo sve vece i širilo se sve do našega vremena, i dalje ce... ako Bog da.
U našoj pomjesnoj crkvi njen spomen se ispoljava razlicito: dan njenoga liturgijskog spomena je zapovjedni praznik u kalendaru; nju drži kao svoju kucnu slavu veliki broj porodica u našem narodu, njenom imenu i spomenu posvecen je veliki broj hramova, postoji njena služba i drugi mali bogoslužbeni cinovi: akatisti, molepstvija i sl., pa njena ikona u više varijanti.
Zatim izvjesna mjesta su nazvana njenim imenom: Petka, Petkovica i sl. Pa licna imena i muško (Petko), i žensko (Petka, Paraskeva, Petkana). Taj kult je osobito ukorijenjen kod Srba u vremenu od 1396. godine kada je carica Milica, u pratnji Jefimije, monahinje i svoje srodnice, bila kod sultana Bajazita u Vidinu i dobila mošti prepodobne Petke; one su najprije bile kratko vrijeme u Kruševcu, Lazarici, pa u Trsteniku - da bi stigle u Beograd i bile smiještene na Kalemegdanu, gdje je za njih sagradena kapela, koja i danas postoji. Tu je bila sve do pada Beograda pod Turke (1521.) kad su je ponijeli sobom u Carigrad - da bi 1641. godine bila prenesena u Vlašku, odnosno Moldaviju, gdje se i danas nalazi u hramu Sv. Tri Jerarha u gradu Jaši, blizu ukrajinske granice.
Kod pravoslavnih Rumuna njen je kult još više uvecan i obogacen.
Ova nova parohija, na pragu Beograda, u Urovcima, i njen hram, podignut u slavu Boga i u spomen prepodobne Petke, predstavlja nov i jedar grozd, pun životnih sokova, na bogatoj i rasprostranjenoj lbzi kulta ove svete Srpkinje.
Ova knjiga predstavlja važan doprinos istorijatu ovog dela valjevske Posavine, na kome ce uciti, ako Bog da, mladi naraštaji. Osim toga ona je i jedna u nizu vrednih knjiga iz oblasti duhovne literature, koja je, hvala Bogu, sve više potrebna srpskome rodu.